Upoznaj Allaha i približi mu se kad si u blagostanju (i raspoloženju), jer će se On tebe sjetiti i pružiti ti pomoć kad ti bude najteže. Znaj da ono, što te je promašilo, nije te ni moglo pogoditi, a ono što te je pogodilo, nije te ni moglo mimoići. Znaj zatim, da je pomoć i uspjeh - u strpljenju; da ima utjehe poslije žalosti, i da zaista poslije svake tegobe slijedi olakšanje i blagostanje... (Allahu swt hvala za sve!)

 

Uzmi pouku....insanu:((

Njegove oči su se polahko otvarale dok mu se osjećaj krivnje kretao kroz glavu, teško nestajući u raštrkanom ehu. Noć je bila mirna i svježa, udobno utočište od misli koje tjeraju u agoniju. Mjesečina, blijeda i oslabljena, osvetljavala je uglove sobe, djelujući tako da mu odaje izgledaju kao u maglovitom snu. Topla postelja ga je vukla, pozivajući ga da se vrati u polusan dok je kiša hipnotički lupkala o njegov prozor. Kapci su mu se zatvarali pod težinom zamorne čežnje.
I onda se naglo trgnuo iz sna kad je shvatio da je kraj njega mjesto prazno: topla praznina podržavala je potištenost u njegovom srcu. Njegova žena nije bila tu... Ona ima nekog drugog! Momentalno osjeti bol u srcu koji je učinio da sve izgleda jos realnije, a još i osjećaj da će se srušiti od težine boli koja ga je pritisla tog trenutka.
Bili su u braku samo par nedelja i svaki dan koji je prespavao, njeno lice je bilo kao posljednja slika u njegovim mislima. Svako jutro kada se budio u vrijeme jutarnje molive da vidi jos jednom kako nježno spava kraj njega. Uopšte nije ništa posumnjao. Okrećući se na ljeđa, zažmirio je na te misli i pomislio gdje bi u gradu sad mogao biti. Bilo je puno mjesta u tom gradu za one koji su tražili da pobjegnu od nesrećnog života: to je bilo mjesto gdje su se mogli okusiti svi poroci i tjela i duše.
Usna mu zadrhta dok je pokušavao da potisne ružne misli. U čemu je pogriješio?
Ustao je umotavši se u ogrtač, a zvuk kiše je odzvanjao svuda oko sobe. Osjećao se nekako uvrijeđen, kao maglovita uspomena ukazujući na sretno djetinjstvo i nježnija vremena.
Njegova stopala su nježno dodirnula hladan pod dok je išao ka spavaćoj sobi zastajući samo da upali svetiljku čije je ulje učinilo da nabora nos u trenutku, a snop svjetlosti je krenuo raščišćavajući put preko sobe .
Oči su mu se zaustavile na njenom stolu prije nego što je otišao. Probolo ga je kao ekser u srce dok se prisjećao kako je prešao pogledom preko njenog dnevnika, gdje je pronašao riječi koje ga progone koje su sad urezane u njegovo pamćenje : U noćima ja provodim vrijeme sa svojom pravom ljubavi.
Zatvorio je vrata za sobom. Pokret svjetlosti uhvati mu pogled i on se namršti, uočivši svjetlo koje je zračilo iz susjedne sobe. Bilo mu je začuđujuće - niko od njih nikada nije koristio tu sobu i bila je rezervisana samo kao mjesto za skladištenje ili kada im se najave gosti.
Prsti mu se stegnuše u pesnicu – šta ako su to lopovi? Stegao je svoje zube i prezirao sebe sto je ispao budala jer nije držao oružje u kući; tako začuđujući je bio u svom novom bračnom zivotu. Zatvorivši oči, ispustio je dubok izdah predpostavljajući da će to uskoro biti rastavljeni bračni zivot.
Polahko je gurnuo vrata, a oči mu se utrnuše kad je ugledao prizor ispred sebe...
Sjedeci na maloj serdžadi, nakon što je učinila sedždu i rukuu, njegova žena je klanjala, zatvorenih očiju, blizu lampe koja je osvetljavala njeno lice. Dah mu je zastao i oblila ga jeza, kad je shvatio i da nema lampe, njeno lice bi sijalo. Njene usne su se blago pomicale izgovarajuci dovu, dok ona još nije primjećivala njegovo prisustvo.
Ili je barem tako mislio.
Okrećući glavu od desna na lijevo, završavajući namaz, pogledala ga je začuđujućim pogledom njenih kafenih očiju. Skoro neprimjetni osmjeh je prešao preko njenih usana.
„Ali...“- zanijemio je.
„Šššš..“ Ona promrmlja. „ Zar ne vidiš?“ Glas joj je bio nježan i mekan. "Zar me nije On volio više nego što voli tebe, On mi nebi dozvolio da budem ovdje na namazu, dok tebi dopušta da presanjaš svoj život u snu.”
Nije bio siguran, da li ga je začikavala ili zaista pozivala da joj se pridruži. Samo je progovorio : “Mogu li ti se pridružiti? “
Njen osmjeh se ozario jos više. Uzela je lampu namještajući je gdje je i bila dok se svjetlost širila, slično vatri koja zahvata sve na svome putu ,a on primjeti nešto što ranije nije vidio. Pokraj nje je bila, raširena i prazna serdžada...
“ Čekala sam te! Čekala sam te svo ovo vrijeme ...“ - uzviknu ona.